Offenbach i njegovi stanovnici
Dugogodišnji stanovnici Offenbacha i njihov grad imaju napet odnos međusobno. Imigranti su uglavnom pošteđeni te napetosti, barem dok i oni ne postanu dugogodišnji stanovnici i time izgube svoju nepristranost.
To postaje očito kad pitate stanovnike Offenbacha o njihovom gradu. Obično počinju nabrajati ono što Offenbach nije. Nije idila, nije Rothenburg ob der Tauber, nije turistička destinacija, nije grad s onom vrstom šarma koji odmah obuhvaća, očarava i zavodi strance.
Obično to slijedi nekoliko pokušaja objašnjenja: odrastao je kao industrijski grad, naravno, mnogo prebrzo, i stoga je karakteriziran marljivom trezvenošću, usmjerenom na praktičnost i korisnost. Spominje se i sjena susjedne metropole. I uvijek to zvuči kao posramljeno ispričavanje.
Taj osjećaj srama možda je razlog zašto se susreću i strastvene izjave ljubavi prema rodnom gradu. One često imaju prkosan ton. Poziva se na neku vrstu "unatoč svemu", pri čemu se klatno povremeno zamahne predaleko u suprotnom smjeru, u klišejastu retoriku. Na kraju krajeva, grad građanina dio je njegova vlastitog identiteta; njegove mane također kvare i samoga njega.
Stanovnici Offenbacha toliko su se navikli na ovaj složeni emocionalni svijet da ne vjeruju nikakvoj promjeni. Promjenu vide kao upad koji ugrožava njihovu ravnotežu. Stoga se nove stvari prvo ispituju zbog njihovih nedostataka. Uvijek se nešto može pronaći. Ali to traje samo dok nova stvar ne postane poznata. Tada se brani.
Zadovoljiti stanovnika Offenbacha stoga zahtijeva strpljenje. On smatra da je zadovoljstvo moralno upitno. Nezadovoljstvo je odjeća koja prekriva njegovu golotinju i, povrh toga, grije ga.
Sve to morate znati ako želite razumjeti koliko s ljubavlju stanovnici Offenbacha gledaju na svoj grad: srdačni, ali, za nebeski red, ne i vrućeglavi.
Tekst: Lothar Braun